petak, 16.11.2007.
Dodir pod ključem (1.dio)
Prvi posao koji sam radila kao studentica bio je posao sobarice. Tada je to za mene bio posao snova. Sastanak sa kolegicama, kava, plutanje u dimu cigareta i čašica razgovora, opremanje svojih kolica, pa lagano pješačenje po katovima i guranje nosa u tuđe sobe. Sve mi se to činilo jako zanimljivim i voajerskim biznisom. Prvi dan bilo mi je napeto. Nisam znala kako se nositi s ljudima koji otvore vrata u gaćama, halterima, sa sado-mazo bičevima, s onima koje moje kucanje trgne iz sna, pa očima punim bijesa dosežu kvaku. Moja sanjarenja nisu se baš pokazala realnima. Haltera nije bilo. Ni bičeva. Bilo je polupojedenih lubenica u wc školjki, gumenih bonbona pod pokrivačima, puno dlaka, čarapa, gaća (uh, evo, ipak je bilo gaća, iako su usamljene ležale na svim mogućim mjestima) i pregršt drugih stvari koje podižu želudac prema nebu. Prva vrata na koja sam pokucala bila je soba simboličnog broja 7. Glasa iz sobe nije bilo. Gurnula sam ključ broj 7 u bravu, otključala, i ušla. Obavila sam rutinske poslove, složila sam krevet, usisala, te počistila kupaonicu. Na izlazu mi je pogled privukla fotografija koja je u okviru stajala na ormariću kod izlaznih vrata. Okvir je bio zlatni, rezbaren i prilično nezgrapan u odnosu na veličinu i fotografiju koju je okruživao. Fotografija je bila crno-bijela. Na njoj se nalazila nasmješena dama u ranim tridesetim, a grlio ju je čovjek niskog rasta, njenih godina i guste crne brade. Bili su zapravo jako simpatičan par. U pozadini mi je pažnju privukao postariji čovjek prodornog, mrkog pogleda i vrlo ozbiljnog lica. Doslovno je buljio u objektiv. Bio je poput duha. Trnci su me prošli tijelom istog trenutka kada su nam se pogledi sreli. Uspjela sam se odlijepiti od njegova hipnotičkog pogleda i malo bolje pogledati prostor u kojem su se nalazili. Po natpisima na zidovima, zaključila sam da se radi o ruskoj kavani ili nekoj vrsti ruskog puba. Mora da im je bilo tamo jako zanimljivo i zabavno jer lica dvojca iz prvog plana bila su ozarena i puna iskrenog smijeha. Otključavanje vrata susjedne sobe vratilo me u sadašnjost, okvir sam brzo vratila na ormarić i izašla vam iz sobe. Dugo me mučio pogled tog čovjeka iz pozadine. Nekoliko puta sam ga čak i sanjala. Bio je to doista najhladniji i najneugodnij pogled koji sam u životu imala prilike priuštiti svojim očima. Prvi dan, prva soba i tako nešto neugodno, mislila sam si. Nije bilo vremena za kontemplacije, duboko sam udahnula i krenula dalje. Na kraju radnog dana smo se, mi kao sobarice, okupile u prostoriji s neobičnom pločicom na vratima na kojoj je pisalo: soba za sobarice. Glavna sobarica predstavila nam je novu curu koja s radom započinje idući dan. Bila je to prilično privlačna djevojka kovrčave tamne kose svezane u rep, odlučnih, ali neozbiljnih očiju, pravilnog malog nosa, usana poput pudinga, lijepo zaobljene brade i skladno oblikovanog tijela. Bila je odjevena u bijelu košulju ispod koje su se nazirali obrisi tamno plavog, čipkastog grudnjaka. Nisam ni slutila da će taj gudnjak zaorati poljem moga života. Prosječne sam visine.
- 17:05 -
četvrtak, 15.11.2007.
Haiku dana
Okovani um
Zatvorena je ruža
Nekad procvjeta.
- 10:30 -
ponedjeljak, 12.11.2007.
Tu-tuuuu
Moram priznati da mi je ponekad problem dosegnuti telefon i nazvati nekoga, pogotovo ako se radi o nekom manje poznatom. Možda se radi o sramu. Neugodi? Možda o manjku socijalne vještine? Oblik takve komunikacije vrlo mi je neobičan i neprirodan. Radije nekome pošaljem poruku da se nađemo i onda pričamo uživo. Makar ga pitala samo da mi kaže kako je. Ovako preko žice sve djeluje hladno, isprazno, bezdušno. Glas bez slike, glas bez dodira, tijelo je bez duše. Kažu da su oči ogledalo duše. Gledajući nekoga u oči dok razgovaraš s njim, nije teško vidjeti je li dušom prisutan, je li iskren, i na kraju krajeva, sluša li te uopće. Oči su genijalan detektor laži. Sjaj u očima ponekad mi kaže sve. Nije potrebno ni pomaknuti usne kako bih razumjela i ''čula'' što mi dotični želi priopćiti. Mogla bih reći kako čitam s očiju kao s displaya. Onog svjetlećeg. S lampicama. Ne znam je li to moja neka action-man sposobnost ili to svi možemo, samo ako malo uložimo truda u to. I ako imamo već spomenutu dušu. Jedino duša sa dušom može komunicirati. Pogledamo li oči osobe nakljukane psiho-lijekovima ili drogama, u njima očito nešto fali. Oču su staklaste, prazne. Duša je bačena u podrum tijela, psihodelični lokot čvrsto je tamo drži, sve dok jetra ne pročisti krv i rastopi lokot psihodelije. Tek tada, duša može ponovno zaživjeti u dvjema sjajnim kuglicama. No da se vratim tonu bez slike. Telefon. Actually, mrzim ih. Mrzim njihove obrise, njihove hladne i na dodir krute strukture. Njihov hladan ton iz hladnog vibratora izazivaju jezu u mom tijelu. Like talking to ghosts. Zvoni mi mobitel. Imam zelene oči.
- 09:32 -
četvrtak, 08.11.2007.
Tenis
Saznala sam nešto zanimljivo. Saznala sam kako je nastao tenis, zašto se tako zove, te zašto se u tenisu bodovi broje onako kako se broje. Prve igre nalik na tenis počele su se igrati u 14. stoljeću u Italiji i Francuskoj. Igra se sastojala u tome da se kožna loptica napunjena slamom ili kosom (!!) (pretpostavljam da nisu koristili onu zaostalu iz kade, nego da su samo čupali žene i vukli ih za kosu) prebacuje preko razapetog užeta. Loptica se udarala dlanovima, sve dok se loptica nije raspala, što bi označavalo kraj igre, odnosno meča. U 15. stoljeću počeli su se upotrebljavati mali reketi koji su s vremenom rasli. U 17. stoljeću uže je zamijenila mreža, a pune rekete, nije teško za pogoditi, isto tako mreža. Očito je to bilo doba mreža. I rasta i izduživanja reketa. Jedna od verzija kako je počelo bodovanje je da su se gledatelji za svaki promašenu lopticu kladili sa 15 sua (stari francuski kovani novac), a novac su ubacivali u kutiju koja se nalazila pored mreže. Pri tome su cijelo vrijeme uzvikivali: ''petnaest!'' poslije prvog, ''trideset!'' poslije drugog, i ''četrdesetpet!'' poslije trećeg promašaja. Tada je pobjednik uzeo lovu iz kutije, i igra je mogla ponovno početi. Kasnije je zbog jednostavnosti uzvikivanja 45 promijenjeno u 40. A ime? U Francuskoj, kada bi igrač prvi put udario loptu, viknuo bi: ''Tenez!'' (na francuskom: drži!). Tada se ta riječ pisala 'tenes'. Kada je igra došla u Englesku, englezi su to izgovarali onako kako to danas čine, tj. tenis. Zašto pričam o tenisu? Ostavljam čitatelju da skuži. Inače, moj dragi je danas na putu, dolazi tek kasno navečer. Okrećem se po stanu i razmišljam o punini praznog prostora. Izvana dopiru zvukovi motora, vriskovi djece i šum suhog trupla lišća koje se prepliće među granama, odbija se od njih i prepušta se sudbini. Ashes to ashes, dust to dust. Može li drugačije? Imam dugu, smeđu, ravnu kosu.
- 13:23 -
Zašto ja?
Prvo da se upoznamo. Ja sam leptirica. Ne obična, već voštana. Leptirica, jer se osjećam kao leptir koji luta gradom, selom, poljima... Prpošna, puna boja i nijansi, šarena, ali istovremeno meka, lagana i osjetljiva. Zašto voštana, objasnit ću vam drugom prilikom. Zašto sobarica? Posao sobarice koji sam radila u jednom dijelu svog života, ostavio je tragove na meni. Ne toliko fizičke, koliko psihičke. Bivajući sobarica, imala sam priliku spoznati, upoznati i prepoznati mnogo stvari u sebi i oko sebe. U par riječi, sobarica je promijenila moj život. Ne kažem to bezveze, jer ne radi se samo o meni kao sobarici, već o jednoj sobarici koja je zatresla niti mreže mog života, no i o tome jednom drugom prilikom. Imam 27 godina.
- 08:12 -
